Venecija – povijest

Venecija (talijanski: Venezia; stariji hrvatski naziv: Mletci; venecijanski dijalekt: Venesia) je glavni grad istoimene talijanske pokrajine Venecija u talijanskoj regiji Veneto s 271,367 stanovnika (1. siječnja 2004). Zajedno s Padovom  čini metropolu Padova-Venecija s 1,600,000 stanovnika. Grad je poznat po kanalima, gondolama i bogatoj povijesti, većinom neovisnog grada koji je bio središte Mletačke Republike, kada je bio poznat i kao “Dominantna” (La Dominante), “Presvijetla” (Serenissima), “Kraljica Jadrana”, “Grad vode”, “Grad mostova”, i “Grad svjetlosti”. Često ga, s razlogom, smatraju najljepšim gradom na svijetu.

Grad se nalazi na 118 manjih otoka u močvarnoj venecijanskoj laguni u venecijanskom zaljevu na sjeveru Jadranskog mora. Laguna se prostire uz talijansku obalu između ušća rijeka Po na jugu, i Piave na sjeveru. Od 272,000 stanovnika u općini Venecija (Comune of Venezia), oko 62,000 stanuje u povijesnom središtu (Centro storico); 176,000 na Terrafermi (talijanski: čvrsto tlo), većinom u velikim župama (frazione) Mestre i Marghera; te 31,000 na drugim otocima u laguni.

Počeci grada koji se rasprostire na 117 otoka i otočića koje pješčani sprud, Lido, štiti u laguni počinju u 5. stoljeću. Tada su od Huna progonjeni stanovnici Akvileje pobjegli na neke od tih močvarnih otoka. U tom skloništu začelo se vojvodstvo sa duždem na čelu (697.) i napokon se tu rodila trgovačka metropola, svetome Marku budući da su kosti apostola donijeli iz Aleksandrije, koja je zavladala Jadranskim, a kasnije i Sredozemnim morem. Carigrad je osvojio i opljačkao 1204. god. dužd Enrico Dandolo uz veliku pomoć križarskih postrojbi.

U stvarnosti Venecija još i danas izgleda kao u vrijeme svog procvata. U očima mnogih turista pretvorila se nekadanja Venecija u kameni spomenik koji valja vidjeti. Osobito su privlačne točke Trg Svetog Marka) sa svojim 175 metara dugim i raskošnim prostorom, sa crkvom na-kićenom stupovima i mozaicima, sa 99 metara visokim Campanilom (zvonik) što stoji slobodno i s osobito izrazitom duždevom palačom s arkadama zašiljenih lukova, a iznad svega privlači sistem kanala s gotovo četiri kilometara dugim Canalom Grande što presijeca grad u obliku golemog slova S. Romantična vožnja gondolom po Canalu Grande još je i danas obligatni program svakog posjetioca Venecije iako je 400 gondola (godine 1750. bilo ih je preko 12000) nasuprot motornim čamcima danas u velikoj manjini. Theodor Fontane, koji je godine 1874.  posjetio Veneciju, našao je grad čarobnim i poetskim, ali ga je također smatrao i prljavim – poput lijepe djevojke u koje je neopran vrat. Njoj je potrebna mjesečina pri kojoj se sve vidi nekako napola, pribilježio je on. U stvari, raskoš prošlosti nesmiljeno govori o tome kako je Venecija ne samo povijesno već i materijalno umiruci grad. Palače što su ih podigli na pješčanom i nesigurnom tlu, na rešetki satkanoj od balvana i drvenih stupova postepeno tonu u lagunu.